Previše gledam TV

Sinoć sam na National Geographic-u gledao dokumentarac "Inside 9/11". Analiza dešavanja koji su predhodili ovom događaju, rekonstrukcija kretanja umešanih lica... zanimljivo. Konačno napuštam Bahrain i vraćam se u Dubai. Moj avion u startu kasni dva sata tako da sam obišao aerodrom barem pet puta, detaljno pregledao duty free i sve ostale prodavnice, kafeterije... Pojeo sam australijsku varijantu Bonžite, neko sušeno voće, badem, kikiriki. Osmotrio sam putnike koji, bas kao i ja, čekaju neke okasnele avione. Raznolik svet; kosooki sportisti u identičnim crvenim trenerkama, gomile patana, arapi sa njihovim zabrađenim ženama, ćerkama i golobradim sinovima, zapadnjački backpackeri, turisti i ruski bogataši... Iz dosade gledam lica ljudi i kontam ko bi od njih mogao biti terorista. Kada sam se konačno ukrcao u avion prepoznajem lika koji sedi do mene. Arapin sa kojim sam delio sto dok sam pio prvu kafu. Dva reda ispred mene par Belgijanaca(?) koji su mi se pridružili za stolom dok sam dovršavao caj. Pored mog sedišta prolazi Indijac koji se jutros odjavio iz hotela kada i ja. Baš kao na TV-u, svi statiramo u istom filmu. Par matorih indijskih biznismena se izuvaju istog momenta pošto su seli par sedišta desno od mene. Pilot nam objašnjava kako moramo da sačekamo jos nekoliko putnika koji su očigledno prevideli "last call" za naš let. Sve u svemu, kasnimo sa poletanjem dva i po sata. Isuviše za let koji traje jedva pedesetak minuta. Sreća pa sam pametno zamolio za mesto pored vrata, da mogu da pružim noge, pa se, kako je WC na jedva metar od mene, tokom leta intenzivno zanimam analizom crnpurastih faca koje ga posećuju. Terorista ili ne? Previše gledam TV.

S. i sto patuljčica

Bio jednom jedan S. Živeo je i uživao u XYZ, sve dok ga muka (ili nešto drugo?) nije naterala da sreću potraži drugde. Nije bilo lovca da ga tera i silom vodi, nego je on sam zapucao u Bahrain. Baš kao ni onoj devojčici u šumi, ni njemu u pocetku nije bilo baš prijatno ni sjajno. Mislim, e-banking, home delivery i rent-a-car su lepe stvari ali... nešto je tu nedostajalo. A onda ga je Mali Zmaj odveo u TC i kockice su se složile. Tamo je S. upoznao sto tajlandskih patuljčica. One su u Bahrainu na, kako se to kaže, privremenom radu. Vesele po prirodi i uvek spremne na druženje, došle su da zabavljaju narod (imenica muškoga roda) - na sve načine... S. se svideo njihov pozitivni odnos prema svetu i mnogo ih je zavoleo. Naučio je (pomalo) da peva njihove tajlandske pesmice sto se patuljčicama veoma dopalo pa su i one zavolele njega. A ni bugarske konobarice nisu bile ravnodušne... jer, naši su narodi oduvek bili bratski. Noći u TC-ju su ispunjene pićem, muzikom i igrom i čovek se lako zanese. Ko ne pazi može se neprijatno iznenaditi; jer neke patuljčice su zapravo prerušeni patuljci a ta vrsta iznenađenja retko kome je potrebna...

Bajka? Ne. Nema ovde ni vuka, ni zle maćehe, ni princeza. Čista prostitucija.

Bahrain - ukratko

Četvrtak, početak vikenda, dela nedelje kome se većina raduje - jer ne radi, a oni, koji se bave raznovrsnim uslužnim delatnostima, imaju više posla. Dobar deo zarade ostvarene u tim sektorima dolazi od stranih posetilaca jer, na kraju krajeva, Bahrain se deklariše kao turistička destinacija. E sad', kakva je turistička ponuda ovde? Pa, ako očekujete odlazak na lepo uređene plaže, uživanje u sportovima na vodi (Bahrain je ipak ostrvo, zar ne?) - zaboravite. Prvo, pesak je odvratan i mene lično više podseća na lepljivu masu samlevenih školjki i više je patnja nego uživanje. Drugo, javne plaže praktično da i ne postoje, a one "privatne" su (naravno) zatvorenog tipa, rezervisane za članove raznoraznih klubova ili goste onih nekoliko boljih hotela lociranih uz obalu. Mall-ovi su, kao i u većini zemalja ovog regiona, mesta gde se turisti i "domaći" sklanjaju od dnevne (i večernje) žege i provode većinu vremena. Na neki način, šarenilo i vreva tradicionalnog souk-a je obeležje ovog regiona ali, na žalost, polako gubi utakmicu sa blještavim shopping centrima i postaje istorija. Izbor restorana i mesta za "noćni" izlazak je prilično dobar... za boravak do 20-ak dana. Za one željne istorijskih lokaliteta; pogrešno sam mislio da je nekoliko tvrđavica rasporedjenjih oko Maname sve sto čovek ovde može videti. Osamdesetih godina su, na severozapadu ostrva, otkrivene iskopine tzv. Dilmun-ske civilizacije koje svakako treba posetiti. I naravno... popularno "Drvo života" se nekako nameće kao glavni cilj za dobar broj dokonih, avanture željnih, zapadnih turista. Nalazi se usred pustinje i pronaci ga zahteva malo sreće i upornosti. Kad rekoh "zapadnih", mislio sam na sve druge osim ovih što su im prve komšije i povezuje ih most. Njih drvo ne zanima. A ni pustinja, imaju je i previše. Oni dolaze da bi ovde radili sve ono sto im zakon(?) zabranjuje kod kuće (od bioskopa i alkohola pa do "onih" žena i muškaraca).