"Čije su oni maslo do vraga?"

Znaš, prvi petak u mesecu je bio naš termin za okupljanje u Kaleniću, našoj školskoj kafani, ono kada sednemo i diskutujemo šta nam se dešava, čemu se nadamo i kao stremimo. Bez želje da serem previše, te 2000-e godine, stvari su delovale mnogo pozitivnije nego onih koje su joj predhodile i na našim okupljanjima počeli su se pojavljivati i ljudi koji su ista izbegavali ranije, iz razloga stalne depresije - kako smo to mi ostali tumačili i komentarisali. Elem, nekako u to vreme sam dobio posao na Kipru i, kako mi je to tada delovalo, sebično sam poželeo da odem iz zemlje i okušam sreću "napolju". Sećam se da sam društvu tu moju odluku obrazložio upravo tako - kao nešto privremeno, kao vratiću se za godinu dana, samo da vidim da li sam dovoljno dobar da radim u nekoj velikoj, stranjskoj firmi... godinu dana i eto mene nazad. U krajnjoj liniji, recimo da sam bio stambeno obezbeđen, recimo da sam mogao ošekivati da ponovo da nađem "dobar" posao... mislim, šta bi to trebalo da me zadržati "napolju"? I, šta se desilo posle? Recimo da mi je dva puta, za ovih sedam godina, padalo na pamet da se vratim, deset puta da promenim zemlju u kojoj živim i radim, i da sam to dva puta i uradio (i opet bi - ako bude trebalo). Pri tom, na moje zdravo rasuđivanje je uticala i činjenica da sam oženjen i da imam dete koje je sada u onim "ludim" godinama. Hoću reći - lakše je donositi odluke tog tipa kada si sam i odgovaraš samo sam sebi. Evo, opet preterano serem...

Pa, WTF onda hoću da kažem??? Zašto bi jedan normalan čovek (a o sebi imam upravo takvo mišljenje) pre pristao da sa svojih 40+, rasprodaje sve, počinje iz početka, na novom poslu, u novoj zemlji - radije nego da se vrati u "Domovinu", mami i tati, seki i bati? Da li zbog toga što zapravo i nije baš sasvim normalan, zato što je razmažen i navikao da ne radi ništa i Bogom je dan za to... Pa samo u ovom j.b.n.m Kitcheneru ima skoro deset hiljada naših ljudi (od ukupno 200K), koji, čini mi se, misle na sličan način... Tema o kojoj se večito i u nedogled diskutuje na forumima "naših iseljenika" je: da li, kako i kada se vratiti... i koliko se njih zaista vratilo? Pa ko je lud da se vrati u onu Tomaniju? To je deset puta veća kocka nego tražiti posao u Bangladešu, na primer. Totalno sam apolitičan i, iskreno, ne razumem - a ni ne želim - ono što se (prek)sinoć dešavalo u Srpskoj skupštini i ne želim da kažem da postoji rešenje i da bi ja znao šta i kako. Ali, j.b.t.e, da li je moguće da su sve debele Đure moje generacije (p)ostale političari, da su prepametni matematičari morali da se prešaltuju na politiku i da se sve neki (što kaže moj ćale) "pobačeni likovi" bave tim "poslom"??? Ja sam stvarno srećan čovek koji ne gleda srpske TV stanice. S' druge strane, ja sam baksuz koji po navici prati vesti iz "Domovine", a te su 90% ovakve kakve sada nemušto komentarišem. Više volim kada dj.dule pametuje a ja čitam i gorko-slatko se smejem... ali mi je baš nešto dopizdelo.

Inače, ovde smo sa grupom klijenata, bankara i IT experata iz vodećih Libijskih banaka za koje kompanija za koju radim priprema i izvodi određene poslove... gledam njih, ljude koji su posle više od deset godina sankcija dočekali da vide nešto drugo osim (geografske i ostale) pustinje, pa se sada čude i iščuđavaju nekim, za nas običnim i normalnim stvarima. Onda se setim naših studenata kojima je prošle godine prvi put organizovano putovanje tipa "upoznaj Evropu da bi je lakše zavoleo", njihovih tadašnjih blogova i stvari koje su njih oduševljavale i impresionirale na istom. Ima li razlike? Ni jedni ni drugi nisu znali za bolje. Jedni imaju Pukovnika a mi, evo sada... ne Pokojnika (prvog, drugog, trećeg, izaberite sami) nego grobara... Sve će u grob da nas otera...

P.S. Ako se ne varam, nikada do sada nisam psovao na ovom blogu ali eto, desilo se... valjda više neće. Izvinjavam se.

K-W (deo prvi)

Kitchener i Waterloo, dva grad(ić)a, a kao jedan. U prvom je Holiday Inn u kome smo smešteni a u drugome se nalazi kompanija za koju radim. Odma' da kažem, ovaj Holiday Inn je više motel, svratište za trgovačke putnike u prolazu, mesto gde lokalni svet slavi venčanja, diskutuje o dijabetisu i odaje počast majkama, ugošćava regionalne takmičarke za titulu najboljih cheerleaders-ica... i na osnovu upravo navedenog (a sve sam to mogao da primetim za ovih nedelju dana boravka u istom) nema previše veze sa onim istog imena u Evropi na primer. Ništa više glamurozno nije ni ovdašnje sedište kompanije (production lines, SW development-testing centar, marketing, uprava, itd.) - daleko od onoga kakvim sam ga zamišljao. Imperativ je na sivim licima koja vire iz stotinak cubicle-a dimenzija 2x2m a za koje mi kolege tvrde da su daleko komforniji od onih koje imaju u glavnom sedištu firme u USA, i na umornim i nadrndanim licima radnika "iz proizvodnje" koji su se, nakon godina vernosti firmi, suočili sa otkazima i odbrojavaju dane preostale do preseljenja proizvodnih linija u neke treće zemlje. Dobrodošli u Kanadu...
Elem, Kitchener je zapravo prvo bio Berlin, nešto više od pedeset godina, sve dok Gavrilo nije sredio Ferdinanda pa su se stvari razvile onako kako jesu i "Made in Berlin" na raznoraznim proizvodima nije prestalo da bude preporuka kvaliteta. Onda su lokalni Nemci i ini Berlinci (a nisu Turci) rešili da gradu promene ime u nešto popularnije... u tom trenutku. Malo je blesavo (da li?!) da je počast ukazana čoveku koji je na neki način odgovoran za ono što danas zovemo koncentracioni kamp - Herbertu Kitcheneru. Zezam se,,, sudeći po ovim stranama bio je to jedan uspešan i sposoban lik i ovo je samo slučajnost. Da li je?! Narod lepo kaže "Zovi me i lonac samo me nemoj razbiti" pa su tako Berlinci postali Kitchenerci i nastavili da žive na isti način kao i ranije... mislim, niko im nije nista radio - samo zato što su Nemci - ovo je ipak Kanada. Zanimljivo je da se najveci Oktoberfest posle onog Pravog održava upravo ovde, u KW-ju.

Osim Nemaca, ovde ima dosta i "naših" ljudi, pridošlih sa svih strana ex-Jugoslavije. Koliko ih je i kakav je njihov uticaj na svakodnevnicu Kitchenera pokazuje i činjenica da nas je taksista (Indijac!) pozdravio sa "Dobar dan", odrecitovao "Tito-partija-omladina-akcija" i pohvalio kako uspešno rešava sve verbalne razmirice sa kolegama našeg porekla upotrebom poštapalica tipa "Idi u p.. m..!", "Šu.ku jedan!" i drugih
sličnih ovima. Čovek inače ima dobar akcenat i zaista ih tečno upotrebljava - dobro su ga naučili.